Stara vrata slave (i žale se) svoj 150. rođendan
U mirnom, zaboravljenom kutku grada, nalazi se stara, drvena vrata. Danas, 15. siječnja, ova vrata slave svoj 150. rođendan. Iako su prekrivena prašinom, hrđom i ispucanom bojom, ova vrata imaju puno toga za reći.
“Sjećam se svog djetinjstva”, započela su vrata svoju priču. “Bila sam mlada, snažna i lijepa. Djeca su se igrala oko mene, a poštar je svaki dan donosio pisma. Svi su me voljeli.”
No, s vremenom, stvari su se promijenile. Vrata su postala stara i zapuštena. Ljudi su zaboravili na njih.
“Djeca su odrasla i otišla”, nastavila su vrata. “Poštar je prestao dolaziti. Svi su me zaboravili.”
Vrata su tužno uzdahnula. “Ali ja još uvijek imam što za reći”, dodala su. “Sjećam se svih priča koje sam čula, svih tajni koje sam čuvala. Sjećam se svih ljudi koji su prošli kroz mene.”
Vrata su se nasmiješila. “Iako sam stara i zapuštena, ja sam dio povijesti ovog grada”, rekla su. “Ja sam svjedok vremena. I ponosna sam na to.”
Povodom svog 150. rođendana, vrata su odlučila organizirati zabavu. Pozvala je sve svoje prijatelje – stare prozore, zahrđale ograde, i zaboravljene klupe.
“Želim da se svi zabavimo”, rekla su vrata. “Želim da se prisjetimo starih vremena. Želim da pokažemo ljudima da još uvijek postojimo.”
Zabava je bila puna smijeha, glazbe i plesa. Stari prijatelji su se prisjetili svojih avantura, svojih ljubavi i svojih tuga.
“Bilo je to prekrasno vrijeme”, rekla su vrata na kraju zabave. “Hvala vam svima što ste došli. Hvala vam što me niste zaboravili.”
Vrata su se nasmiješila i zatvorila se. Sutradan, prolaznici su primijetili da su vrata malo čišća i ljepša. Netko ih je obojao i ukrasio cvijećem.
“Sretan rođendan, stara vrata”, pisalo je na maloj čestitki. “Hvala ti što si dio naše povijesti.”
Vrata su se ponovno nasmiješila. “Još uvijek imam što za reći”, pomislila su. “I još uvijek ću biti ovdje, za sve vas.”
Odgovori